 |
| Petrica Kerempuh Slavka Mihalića zabavno je i poučno djelo o narodnom junaku koji se bori protiv nepravde. Petrica je veseljak, šaljivac i pustolov, ali i simbol malog čovjeka koji ne pristaje na poniženje. |
Petrica Kerempuh – Slavko Mihalić
| Naslov djela | Petrica Kerempuh |
| Autor | Slavko Mihalić |
| Književna vrsta | zbirka pripovijedaka / priče za djecu |
| Mjesto radnje | Hrvatsko zagorje, selo Oskoruša i okolica, Stubica, Zaprešić, Susedgrad |
| Vrijeme radnje | prva polovica 19. stoljeća, u vremenu kmetova, velikaša i seoskog života |
| Glavni lik | Petrica Kerempuh |
| Tema | život domišljatog lakrdijaša, veseljaka i buntovnika Petrice Kerempuha |
| Ideja | domišljatošću, hrabrošću i humorom mali čovjek može nadmudriti silnike i nepravdu |
| Pouka | pamet, hrabrost i humor mogu biti jači od sile, pohlepe i oholosti |
Uvod u djelo
Petrica Kerempuh Slavka Mihalića zbirka je pripovijedaka o poznatom pučkom junaku, šaljivcu i pustolovu. Petrica nije običan dječak ni običan junak. On je vedar, neobuzdan, gladan života, uvijek spreman na šalu, ali i na borbu protiv nepravde. Njegove šale često su pretjerane, nestašne i neobične, ali iza njih se gotovo uvijek krije želja da se osramote zli, pohlepni i moćni ljudi.
Djelo je posebno zanimljivo jer spaja humor, narodnu predaju, pustolovinu i društvenu kritiku. Petrica Kerempuh pripada svijetu siromašnih seljaka, kmetova i običnih ljudi. On nema bogatstvo ni vlast, ali ima ono što moćnicima često nedostaje: bistru pamet, hrabro srce i sposobnost da se snađe u svakoj nevolji.
Kratki sadržaj
Petrica Kerempuh rodio se jedne pokladne noći u siromašnoj kući u selu Oskoruša. Već na rođenju pokazao je da je neobično dijete – umjesto da zaplače, kukuriknuo je poput pijetla. Zbog svoje velike želje za jelom dobio je nadimak Kerempuh.
Bio je kršten čak tri puta: prvi put na pokladnoj zabavi, drugi put kad je kuma s njim pala u potok, a treći put u crkvi, gdje je dobio ime Petar, odnosno Petrica.
Odmalena je pokazivao buntovni duh. Kad je zločesta Jana potajno štipala malog Petricu, on ju je ugrizao. Na sajmu je provocirao prolaznike plazeći im jezik i tako prvi put izazvao bijes svijeta oko sebe.
Njegova domišljatost posebno dolazi do izražaja kada se osvećuje zlim susjedima Klopotecima. Uz pomoć konca i kruha izazvao je zbrku među njihovim kokošima, čime je osramotio zlobne susjede.
U selu je živio i škrtac Grga Hrčak, koji djeci nije htio dati mesa za vrijeme kolinja. Petrica ga je prevario „crvenim gljivama“, zapravo krpicama izrezanim od majčine haljine, i natjerao ga da pobjegne misleći da se otrovao. Za to vrijeme djeca su se najela do mile volje.
Najveću hrabrost pokazao je kada je prevario okrutnog velikaša Franju Tahija. Predstavivši se kao talijanski liječnik, uspio je osloboditi zatvorenike iz Tahijeva dvorca i vratiti barem dio pravde potlačenima.
Kratki sadržaj prepričano
U siromašnoj seoskoj kućici u zaselku Oskoruša, nedaleko od Stubice u Hrvatskom zagorju, jedne pokladne noći rodio se žutokosi dječak. Njegovi roditelji bili su Štef i Dorica Čanjak. Bila je najluđa noć u godini: posvuda se ludovalo, pjevalo, pilo i veselilo. Maškare su obilazile kuće, a ljudi su se spremali spaliti princa karnevala, krivca za sve što u prethodnoj godini nije valjalo.
Već pri samom rođenju dječak se pokazao neobičnim. Nije zaplakao kao druga djeca, nego je kukuriknuo glasnije od svih novorođenčadi. Zatim je naglo zašutio jer je ugledao stol prepun pokladnih jela i pružio ručice prema tom bogatstvu. Primalja koja ga je prva primila u ruke veselo je uzviknula da je dječak pravi kerempuh. Na starom zagorskom jeziku to znači nezasitan trbuh, onaj koji stalno misli na jelo i spreman je učiniti gotovo sve za dobar zalogaj.
Dječak je malo zašutio, a zatim opet zaplakao, ne zato što su ga prozvali Kerempuhom, nego zato što mu nitko nije dao pečenja sa stola. U kuću su ubrzo nahrupile maškare čestitari. Tako je novorođeni dječak već na prvom koraku života mogao vidjeti kako se ljudi lako pretvaraju iz ovce u vuka, iz vuka u lisicu, a najmanje su bezbrižni onda kada pokazuju svoje pravo ljudsko lice. Vani je gorio slamnati princ karnevala, a u kući se slavilo rođenje neobičnog djeteta.
U kući Štefa Čanjka slavilo se puna tri dana. Kako i ne bi kad je nakon tri žutokose kćeri otac napokon dobio sina. Novorođenče je cijelo vrijeme plakalo i vikalo, osobito kad bi vidjelo da netko jede ili pije. Kad je ugledalo zdjelu kiselog zelja i suhih svinjskih rebaraca, počelo je vikati: „Daj! Daj! Daj!“ Otac je bio još ponosniji i odmah je zamišljao što bi njegov sin mogao postati. Drugi su predlagali da bude župnik, trubač ili pekar, ali Štef je odlučno govorio da će mu sin biti seljak, kmet i borac za staru pravicu.
Trećeg dana trebalo je dijete krstiti. Budući da u Oskoruši nije bilo crkve, morali su ga nositi u Stubicu. Kum je bio Blaž Trputec, a kuma Kata Čermet. Tako su kum, kuma i otac krenuli s novorođenčetom kroz hladno vrijeme i dubok snijeg. Put je bio dug, pa su često posezali za mješinom vina, osobito kuma Kata. Usput su se prepirali oko imena. Kuma je predlagala Lojzek Kerempuh, kum Matek, a otac je tvrdoglavo želio da se dječak zove Štef, jer je u njegovoj obitelji prvo muško dijete uvijek dobivalo to ime.
Kad su trebali prijeći preko potoka, pripita kuma Kata se okliznula i pala u vodu zajedno s djetetom. Srećom, voda nije bila duboka, ali je dijete tako nepredviđeno bilo kršteno u hladnom potoku. Uplašeno društvo sklonilo se u prvu krčmu da se ugrije i osuši. Dok su se grijali uz peć i vinom iznutra, krčmarica je presvukla dijete u šarenu odjeću tako da je izgledalo poput malog klauna.
Nakon dva sata, dobro zagrijani vinom, kum, kuma i otac nastavili su prema crkvi. Župnik se začudio šareno odjevenom djetetu. I oni su se začudili jer nisu ni primijetili kad ga je krčmarica presvukla. Od kuće su ponijeli dijete u bijelom, a u crkvu donijeli dijete šareno kao da ga je odjenuo sam princ karnevala. Budući da se nisu mogli dogovoriti oko imena, župnik mu je dao svoje ime – Petar. Kuma Kata veselo je dodala: „Petrica Kerempuh!“ Tako je dječak konačno dobio ime. Zapravo je bio kršten tri puta: na fašnik uz veselje, u potoku i na kraju u crkvi.
Petrica je rastao i već je bio nadaleko poznat. Prvu nepravdu kaznio je vrlo rano. U petom mjesecu života dobio je tri zuba i njima se osvetio debeloj i zločestoj Jani, koja ga je tobože od milja grlila i ljubila, a zapravo ga potajno štipala i mučila. Jednom joj se slatko nasmiješio, a kad ga je uzela u naručje, ugrizao ju je za nadlakticu tako snažno da je vrištala od boli. Otac mu je morao silom otvoriti čeljusti.
Kad su Petrici bile tri godine, otac ga je poveo na sajam u Klanjec. Jahali su na konju Sokolu, otac naprijed, Petrica iza njega. Petrica je začuđeno promatrao svijet jer je dotad mislio da je Oskoruša sve što postoji. Otac je putem pozdravljao prolaznike, a Petrica je i sam počeo pozdravljati, ali na svoj način. Kad mu se jedan čovjek nasmijao, Petrica mu je isplazio jezik. Ubrzo je shvatio da plazenje jezika snažno djeluje na ljude, pa je to radio cijelim putem. Na kraju je prolaznicima pokazao i golu stražnjicu.
Bijesni ljudi počeli su trčati za ocem i sinom i bacati kamenje. Kad se otac okrenuo, ugledao je gomilu koja im prijeti batinama, dok Petrica i dalje izvodi vragolije. Bio je to prvi Petričin sukob sa svijetom. Otac je pobjegao kući i, ljut što nije stigao na sajam, dobro išibao sina.
Petričina obitelj imala je zlobne susjede, Magdu i Vinka Klopotca. Oni su stalno optuživali Štefa i Doru da im kradu stvari, da su im začarali kravu i da će ih dati zatvoriti. Majka je zbog toga plakala od stida, a otac bjesnio zbog nepoštenih optužbi. Petrica nije mogao zaboraviti majčine suze, pa je odlučio kazniti zle susjede.
Jednog dana zavezao je dvadeset uzica i na vrh svake stavio kuglicu kruha. Sve je uzice spojio na jednom kraju i krišom ih bacio među Klopotečeve kokoši. Gladne kokoši navalile su na kruh, gutale kuglice i uzice, a zatim se međusobno zaplele. Nastao je pravi metež. Susjedi su vikali, pokušavali razmrsiti kokoši, a oko njih se skupilo gotovo cijelo selo. Ljudi su se smijali i dobacivali podrugljive savjete. Nakon te sramote Klopotci više nisu napadali Petričinu obitelj kao prije.
U selu je živio i škrtac Grga Hrčak. Za vrijeme kolinja bio je običaj da se djeci daje mesa i kobasica, ali Grga to nije volio. Smatrao je da je hraniti djecu rasipništvo. Kad je klao svinju, pripremio im je juhu od nekoliko kožica, pljesniva brašna, ljute paprike i vode. Juha je bila toliko gadna da su se djeca razbježala. Samo je Petrica ostao i odlučio mu se osvetiti.
Kasnije se približio velikom kotlu u kojem se kuhalo meso za kobasice. Kad je Grga probao meso i rekao da je kuhano, Petrica mu je zabrinuto rekao da ga sigurno boli glava od crvenih gljiva s bijelim točkama koje je on ubacio u kotao da nadjev bude bolji. Grga je promiješao kotao i zaista ugledao nešto crveno s bijelim točkama. Prestrašio se da se otrovao ludim gljivama i pobjegao tražiti pomoć kod seoske vještice. Petrica je iz kotla izvadio krpice izrezane od majčine stare haljine, a zatim pozvao svu seosku djecu na gozbu.
Jedne jeseni Petrica se nakon dugog skitanja vratio u Oskorušu i doznao da mu se sestra Barica udala u Zaprešić za mladog mlinara Pavla. Otišao joj je u posjet, ali ju je našao uplakanu. Njezina muža Pavla i još dvojicu seljaka odveli su oružnici Franje Tahija i zatvorili ih u tamnicu jer su pobili gospodske pse koji su danima napadali ljude po selu.
Franjo Tahi bio je okrutan velikaš, strah i trepet susedgradskih sela. Petrica je odlučio osloboditi Pavla i ostale zatvorenike. U Tahijevu dvorcu Susedgradu predstavio se kao talijanski liječnik i znanstvenik Pietro Pasquino, stručnjak za bolest kamenja. Uspio je uvjeriti grubog Tahija i njegova sina Gabrijela u svoju stručnost, osobito kad je spomenuo da je pregledao zidine Mokrica, dvorca Tahijeva neprijatelja Stjepka Gregorjanca.
Petrica je dobio dopuštenje da pregledava kamenje u zidinama Susedgrada. Malo-pomalo uspio se osloboditi stražara, pregledati podrume i otkriti gdje se nalaze tamnice. Jedne večeri priredio je gozbu i pijanku, napio tamničare, sluge i oružnike, a u ranu zoru ukrao ključeve. Otključao je tamnicu i pobjegao iz dvorca sa svim Tahijevim zatočenicima. Tako je još jednom pokazao da se domišljatošću i hrabrošću može nadmudriti i najokrutniji silnik.
Redoslijed događaja
1. Petrica se rađa u Oskoruši jedne pokladne noći.
2. Već na rođenju pokazuje neobičnost jer kukuriče i traži jelo.
3. Dobiva nadimak Kerempuh zbog velike želje za hranom.
4. Obitelj tri dana slavi rođenje prvog muškog djeteta.
5. Kuma s Petricom pada u potok na putu prema crkvi.
6. Petrica konačno biva kršten u crkvi i dobiva ime Petar, odnosno Petrica Kerempuh.
7. Kao malo dijete kažnjava zločestu Janu koja ga potajno štipa.
8. Na putu na sajam provocira ljude plazeći jezik.
9. Osveti se zlim susjedima Klopotecima zbog njihovih optužbi.
10. Prevari škrtca Grgu Hrčka i nahrani seosku djecu.
11. Odlazi sestri Barici u Zaprešić.
12. Saznaje da je njezin muž Pavao zatvoren u Tahijevu dvorcu.
13. Predstavlja se kao talijanski liječnik Pietro Pasquino.
14. Otkriva gdje su tamnice i opija Tahijeve ljude.
15. Oslobađa zatvorenike i bježi iz Susedgrada.
Opis likova
Petrica Kerempuh
Petrica Kerempuh glavni je lik djela. Od rođenja je prikazan kao neobično dijete. Ne plače kao druga novorođenčad, nego kukuriče, odmah pokazuje golemu želju za jelom i svojim ponašanjem najavljuje da neće biti običan čovjek.
On je veseljak, lakrdijaš, pustolov i buntovnik. Voli hranu, pjesmu, šalu i slobodu. Zna zabavljati ljude, ali njegovo veselje nije samo prazna igra. Petrica najčešće koristi šalu kako bi osramotio zle, škrte, ohole i moćne ljude.
Najvažnije Petričine osobine su domišljatost, hrabrost, snalažljivost, pravednost i smisao za humor. On nije savršen lik. Njegove šale ponekad su grube i pretjerane, ali iza njih se nalazi želja da pomogne slabijima i kazni nepravdu.
Petrica je neka vrsta narodnog junaka. On nema vlast, novac ni vojsku, ali ima pamet. Upravo tom pameću pobjeđuje one koji misle da su jači samo zato što su bogatiji ili moćniji.
Štef Čanjak
Štef Čanjak je Petričin otac. Siromašan je seljak i kmet, ali je ponosan na rođenje sina. Želi da Petrica bude čovjek koji će se boriti za staru pravicu i protiv gospode. U njemu se vidi težak položaj običnog seljaka, ali i svijest o nepravdi koju trpi mali čovjek.
Dorica Čanjak
Dorica je Petričina majka. Ona je brižna i osjetljiva žena koja pati zbog nepravde i ružnih optužbi susjeda. Njezine suze posebno pogađaju Petricu i potiču ga da kazni Klopotece. Time se pokazuje da Petrica nije samo nestašan, nego i vezan uz obitelj.
Klopoteci
Magda i Vinko Klopotec zlobni su susjedi Petričine obitelji. Stalno optužuju Čanjakove za krađe i čarolije. Predstavljaju sitnu seosku zloću, zavist i nepoštenje. Petrica ih kažnjava tako što ih javno osramoti pred cijelim selom.
Grga Hrčak
Grga Hrčak je seoski škrtac. Ne želi djeci dati hrane ni u vrijeme kolinja, kada je običaj da se djeca počaste mesom. Njegova škrtost toliko je velika da priprema djeci gotovo nejestivu juhu. Petrica ga zato prevari i okrene njegovu pohlepu protiv njega.
Franjo Tahi
Franjo Tahi prikazan je kao okrutan velikaš i nasilnik. On predstavlja vlast koja ne poštuje obične ljude. Zatvara seljake i postupa prema njima kao prema nižim bićima. Petrica ga ne može pobijediti silom, ali ga pobjeđuje lukavošću.
Barica i Pavao
Barica je Petričina sestra, a Pavao njezin muž. Njihova nevolja pokreće Petricu da ode u Tahijev dvorac i oslobodi zatvorenike. Oni predstavljaju obične ljude koji trpe zbog samovolje velikaša.
Tema djela
Tema djela je život i pustolovine Petrice Kerempuha, zagorskog lakrdijaša, veseljaka i buntovnika koji se bori protiv nepravde. Kroz njegove zgode prikazuje se sukob malog čovjeka s moćnicima, škrtcima, varalicama i nasilnicima.
Ideja djela
Ideja djela je da pamet, hrabrost i humor mogu biti snažno oružje protiv sile i nepravde. Petrica Kerempuh pokazuje da mali čovjek ne mora uvijek biti nemoćan. Ako je domišljat i hrabar, može osramotiti i nadmudriti one koji zloupotrebljavaju svoju moć.
Pouka djela
Pouka djela je da se protiv nepravde treba boriti, ali ne uvijek silom. Ponekad su duhovitost, snalažljivost i mudrost jači od batine, novca i vlasti. Djelo također pokazuje da se škrtost, oholost i nasilje na kraju mogu pretvoriti u ruglo.
Analiza djela
Petrica Kerempuh je djelo u kojem se humor koristi kao način borbe protiv nepravde. Petrica ne rješava probleme ozbiljnim govorima ni silom, nego dosjetkama i lukavstvom. Upravo zbog toga njegove zgode djeluju zabavno, ali imaju i dublje značenje.
Lik Petrice Kerempuha povezan je s narodnom predajom o lukavom i neuhvatljivom junaku koji uvijek staje na stranu slabijih. On podsjeća na pučkog mudrijaša koji ismijava bogate, ohole i nasilne. Njegovo ponašanje često je neobuzdano, ponekad i nepristojno, ali ono ima jasnu svrhu: pokazati da moćnici nisu nedodirljivi.
U djelu se vidi i društvena nepravda. Siromašni seljaci žive teško, a velikaši i bogataši ponašaju se samovoljno. Petrica svojim postupcima razotkriva njihovu pohlepu, glupost ili okrutnost. On nije junak koji mijenja cijeli svijet, ali u pojedinim situacijama vraća osjećaj pravde.
Posebno je važan humor. Smijeh u ovom djelu nije samo zabava, nego i oružje. Kad Petrica osramoti Klopotece, Grgu Hrčka ili Tahija, on ih ne pobjeđuje fizički, nego ih pretvara u predmet smijeha. Time pokazuje da se i najmoćniji mogu učiniti slabima ako se razotkrije njihova glupost ili nepravda.
Djelo je prikladno za mlađe čitatelje jer je puno živih zgoda, neobičnih situacija i šaljivih obrata. Ipak, ispod površine nalazi se ozbiljna poruka o pravednosti, hrabrosti i otporu prema nasilju.
Karakterizacija Petrice Kerempuha
Petrica je živahan, neobičan i vrlo snalažljiv lik. Još od rođenja pokazuje da neće prihvaćati svijet onako kako mu se nameće. Njegovo kukurikanje, glad i nestašluci najavljuju osobu koja će uvijek iskakati iz pravila.
On je veliki šaljivac, ali nije samo smiješan. Njegov humor ima buntovničku snagu. Petrica se smije onima koji misle da su važniji od drugih. On napada zlobu, škrtost i oholost. Zato ga možemo opisati kao veselog popravljača nesavršenog svijeta.
Petrica je i pravedan. Kad vidi da netko muči slabije, ne ostaje ravnodušan. Osvećuje se Jani jer ga potajno muči, Klopotecima jer vrijeđaju njegovu obitelj, Grgi Hrčku jer škrtari prema djeci, a Tahiju jer zatvara nevine ljude. Njegova pravda nije službena ni sudska, nego narodna i šaljiva.
Motivi u djelu
Motiv hrane
Hrana se pojavljuje već pri Petričinu rođenju. Ona nije samo znak njegove velike proždrljivosti, nego i simbol života, siromaštva i želje malog čovjeka za boljim životom. U priči o Grgi Hrčku hrana postaje i sredstvo razotkrivanja škrtosti.
Motiv smijeha
Smijeh je najvažnije Petričino oružje. On smijehom ruši lažni ugled moćnika i zlobnika. Kada selo ismijava Klopotece ili kad Petrica nadmudri Grgu, smijeh postaje oblik kazne.
Motiv pravde
Pravda se u djelu ne postiže kroz službene institucije, nego kroz Petričinu domišljatost. On kažnjava one koji zlostavljaju slabije i pokazuje da se nepravda može razotkriti.
Motiv maske i poklada
Petrica se rađa u pokladnoj noći, kada ljudi nose maske. To je važno jer se cijelo djelo bavi preobrazbama, varanjem i razotkrivanjem. Petrica često koristi masku, lažno predstavljanje ili igru kako bi došao do pravde.
Jezik i stil
Jezik djela je živ, slikovit i duhovit. U pripovijedanju se osjećaju elementi narodne priče, humora i usmene predaje. Događaji su često pretjerani, ali upravo to stvara komičan učinak.
Likovi su opisani jasno i živopisno. Zlobni susjedi, škrtac, okrutni velikaš i lukavi Petrica djeluju gotovo kao likovi iz narodne pripovijetke. Takav stil pomaže da se poruka djela lako razumije.
O piscu
Slavko Mihalić bio je jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Rođen je 1928. godine u Karlovcu, a umro 2007. godine. Najpoznatiji je po poeziji, ali je pisao i za djecu.
Među njegovim poznatim djelima ističu se Komorna muzika, Put u nepostojanje, Početak zaborava, Jezero, Djevojčica i pjesma i Petrica Kerempuh. U djelu o Petrici Kerempuhu Mihalić oživljava poznatog pučkog junaka i daje mu novo književno ruho.
Moje mišljenje o djelu
Ova priča mi je zanimljiva jer prikazuje kako pametan i hrabar čovjek može nadmudriti bogate i moćne. Petrica nije savršen, ali često staje na stranu slabijih. Njegov humor i domišljatost čine priču zabavnom, ali i poučnom.
Najviše mi se sviđa to što Petrica ne pobjeđuje silom, nego pameću. On pokazuje da se i mali čovjek može suprotstaviti nepravdi ako ima hrabrosti i duha. Djelo je smiješno, ali iza smijeha se nalazi ozbiljna poruka.
Zaključak
Petrica Kerempuh Slavka Mihalića zabavno je i poučno djelo o narodnom junaku koji se bori protiv nepravde. Petrica je veseljak, šaljivac i pustolov, ali i simbol malog čovjeka koji ne pristaje na poniženje.
Njegove zgode pokazuju da se škrtost, oholost i nasilje mogu pobijediti domišljatošću. Iako su njegove šale ponekad grube, one uglavnom pogađaju one koji su to zaslužili. Zato Petrica ostaje zanimljiv lik koji nas nasmijava, ali i podsjeća da se protiv nepravde treba boriti.
FAQ – Petrica Kerempuh
Tko je napisao djelo Petrica Kerempuh?
Djelo Petrica Kerempuh napisao je hrvatski književnik Slavko Mihalić.
Koja je književna vrsta djela?
Djelo je zbirka pripovijedaka, odnosno niz priča o Petrici Kerempuhu.
Tko je Petrica Kerempuh?
Petrica Kerempuh je pučki junak, lakrdijaš, veseljak i buntovnik koji se bori protiv nepravde.
Gdje se odvija radnja?
Radnja se odvija u Hrvatskom zagorju, osobito u selu Oskoruša i okolici, te u mjestima poput Stubice, Zaprešića i Susedgrada.
Koja je tema djela?
Tema djela je život i pustolovine domišljatog Petrice Kerempuha, koji nadmudruje zle, škrte i moćne ljude.
Koja je glavna poruka djela?
Glavna poruka je da se pamet, humor i hrabrost mogu suprotstaviti sili, pohlepi i nepravdi.
Zašto je Petrica Kerempuh smiješan lik?
Smiješan je zato što se služi dosjetkama, podvalama i neobičnim šalama. Ipak, njegov humor često ima ozbiljnu svrhu: kažnjavanje nepravde.
Zašto je Petrica važan kao lik?
Važan je jer predstavlja malog čovjeka koji se ne boji moćnika. On pokazuje da se i bez bogatstva i vlasti može boriti za pravdu.
Pogledaj i druga djela iz 4 razreda - https://www.lektirko.com/p/4-razred.html
