Snijeg u Splitu - kratki sadržaj & likovi (Matko Marušić)

Snijeg u Splitu Matka Marušića
vrijedno je dječje djelo o odrastanju, prijateljstvu i životu u poslijeratnom Splitu. Kroz dvadeset kratkih priča autor prikazuje kako su djeca u skromnim uvjetima stvarala svoj svijet igre, hrabrosti i mašte.

Snijeg u Splitu – Matko Marušić

Osnovne informacije o djelu

• Naslov djela: Snijeg u Splitu
• Autor: Matko Marušić
• Vrsta djela: autobiografska pripovijest / zbirka kratkih dječjih priča
• Književni rod: epika
• Mjesto radnje: Split, posebno Končareva ulica, Šegvića ulica, Vrtli, Bujeva ruševina, Toć, Bačvice i okolne splitske ulice
• Vrijeme radnje: razdoblje nakon Drugog svjetskog rata
• Glavni lik: Matko 
• Važni likovi: Vjeko, Žuti, Čočo, stric Mirko, Matkovi roditelji, Vjekini roditelji, Toćani, Karijola, Ančica, Jadranka, Marina i drugi dječaci iz ulice
• Tema: djetinjstvo, prijateljstvo i svakodnevne pustolovine dječaka u poslijeratnom Splitu
• Ideja djela: i u siromašnom i teškom vremenu djeca mogu pronaći radost, igru, prijateljstvo i toplinu obitelji
• Pouka: prava sreća nije uvijek u bogatstvu, nego u prijateljstvu, obitelji, mašti, zajedništvu i malim životnim radostima

Uvod u djelo

Snijeg u Splitu Matka Marušića djelo je koje kroz dvadeset kratkih priča prikazuje djetinjstvo u poslijeratnom Splitu. Autor se vraća u vrijeme kada je život bio skroman, kada se mnogo toga nije moglo kupiti, ali su djeca imala igre, prijatelje, ulice, dvorišta i maštu. U tim pričama nema velikih čuda ni nestvarnih događaja, ali svaka zgoda iz dječjeg života postaje posebna jer je ispričana iskreno, toplo i duhovito.

Djelo je autobiografski obojeno jer pisac pripovijeda događaje iz vlastitog djetinjstva. Glavni lik je dječak Matko, koji sa svojim najboljim prijateljem Vjekom i ostalim dječacima doživljava razne dogodovštine. Priče govore o smetlaru Mirku, žutoj koki, Toćanima, snijegu u Splitu, psu Tigru, golubu Kruni, karetima, prvoj ljubavi, strahu, nogometu, siromaštvu i mnogim drugim običnim, ali nezaboravnim trenucima.

Pomoć za lektiru: Ako želiš bolje razumjeti kako se određuje glavna tema djela, pogledaj objašnjenje: Što je tema književnog djela?

Kratki sadržaj – Snijeg u Splitu

Napomena: Pripovijetka Snijeg u Splitu sastoji se od 20 kratkih priča. U nastavku je za svaku priču napisan kratki sadržaj, uz zadržavanje izvornog redoslijeda i osnovnog načina pripovijedanja.

1. Priča o smetlaru ili kako sam se sprijateljio s Vjekom

Jedne večeri na vrata je banuo mršav i poguren stric Mirko. Došao je pitati tatu kako da se doseli u Split jer više nije mogao od siromaštva hraniti svoja tri sina, koja su trebala poći u školu.

Mama i tata razmišljali su gdje bi se Mirko mogao zaposliti. Ja sam predložio da Mirko bude smetlar, ali mama i tata rekli su mi da šutim jer Mirko nema ni konja ni kola da bi mogao biti smetlar. Ipak, na kraju je moj prijedlog bio najbolji. Mirko je prodao sve što je imao, kupio konja i kola i postao smetlar.

Stric Mirko nikad nije zaboravio da sam mu ja našao posao, pa me svaki put kad bi došao u našu ulicu puštao da sjedim na kolima i zvonim. Vjeko je stanovao nekoliko ulica dalje od mene. Uvijek je bio lijepo obučen i umiven, a u igri je bio najžešći. Jednog dana njegova mama došla je na naša vrata i zamolila nas može li ga stric Mirko samo jednom pustiti na kola da zvoni, jer se s njim više nije moglo živjeti: stalno je pričao kako će postati smetlar.

Naravno, kad ga je tata zamolio, stric Mirko je pristao. Tako smo se ja i Vjeko vozili na kolima i zvonili da ljudi iznesu smeće. Nakon svega ni Vjeko ni ja nismo postali smetlari, ali smo od tada ostali nerazdvojni prijatelji.

2. Priča o žutoj koki i pjegavom jaju ili kako je Žuti dobio ime

Jednog dana Žuti je u igri udario loptu tako jako da je odletjela visoko preko kuće u vrt tete Nede. Tada se Žuti još nije tako zvao, nego se zvao Sloven. Preskočio je ogradu i dohvatio loptu, ali tada se pojavila teta Neda. Uzela mu je loptu, uhvatila ga za uho i optužila ga da plaši njezine kokoši pa one ne nose jaja.

Nakon toga izbacila ga je iz dvorišta. Žuti je htio da joj se osveti, ali nije imao nikakvu ideju. Ideju je, naravno, imao Vjeko, i bila je vrlo neobična. Nekoliko dana ležali smo uz Nedinu ogradu i čekali da kokoši snesu jaje. Kad je jedna kokoš napokon snijela jaje, Vjeko se provukao ispod ograde, uzeo ga i brzo se vratio.

Zatim smo otrčali do radionice njegova tate. Tamo je Vjeko probušio jaje iglom s jedne i druge strane, a onda rekao Žutom da ga popije. Žuti je popio jaje, a Vjeko je u ljusku nalio vodu i zalijepio rupe tatinim superljepilom. Ništa se nije primjećivalo. Poslije toga Vjeko nas je poveo do dvorišta tete Nede, podmetnuo jaje u vrtu i naredio Čoči da zakokodače kao kokoš koja je upravo snijela jaje.

Teta Neda veselo je dotrčala jer je mislila da je kokoš snijela jaje. Uskoro smo čuli kako lupa tavom i grije ulje da ispeče jaje. Nije prošlo dugo, a začula se galama i psovanje. Istrčala je iz kuće vičući da će nam dati po glavi i žutu kokoš i pjegavo jaje. Vjeko je zaključio da se Žuti odlično osvetio i da je sada dobio ime. Žuti se s tim nije slagao, a kad su ga htjeli zvati žuta noga od koke, htio se tući. Tada je Čočo jednostavno rekao da ga zovu Žuti, a on se na to normalno odazivao.

3. Priča o Toćanima

Toćani su bili dječaci koji su živjeli na Toću. Tamo su kuće bile ruševne, a nisu imali ni vodovod, nego su po vodu išli na javnu crpku. Nismo voljeli Toćane, premda nisam znao zašto. Oni su bili još siromašniji od nas, bilo ih je mnogo više i rado su se tukli i svađali. Srećom, nikad nisu dolazili u našu ulicu, a ni mi nismo išli na Toć.

Toćani su imali neosvojive tvrđave na ruševini starog Buja i u vrtu Biskupove palače. Vjeko je bio u Bujevoj ruševini i samo smo po njegovim pričama znali kako je tamo. Jednom smo s Toćanima ratovali bombama od prašine. One se prave tako da se šaka prašine zamota u list papira. Kad bomba udari u cilj, papir se raspadne i digne se velik oblak prašine. To je bilo jako uzbudljivo.

Naš najbolji borac bombama od prašine bio je Vjeko. Jednom je u borbi uzeo tri bombe i pojurio za Toćanima na sam Toć. Ali iz prašine je izletjelo nekoliko velikih Toćana i zarobili su ga. Morao sam nešto smisliti jer sam mu bio najbolji prijatelj. Žuti i ja krenuli smo u izviđanje. U Bujevoj ruševini dvojica velikih stražarila su, a ostali su ispitivali Vjeku.

Odlučili smo se obratiti Vjekinom rođaku Ivici. On je bio velik i jak i imao je tetovažu na ruci. Ivica je bez oklijevanja uletio u Bujevu ruševinu. Toćani su se razbježali od straha, a on se ubrzo vratio vodeći Vjeku sa sobom. Otada su se Toćani više bojali nas nego mi njih.

4. Priča o Aleksiću i slomljenom zubu

Jednog jutra iznad nas je preletio avion bacajući letke. Pojurili smo prema željezničkoj stanici da pronađemo letak. Čočo je jedan našao na stablu, brzo se popeo i skinuo ga. Na letku je pisalo da će slavni akrobat Aleksić sutra izvoditi akrobacije na avionu.

Vjeko i ja odlučili smo da ćemo Aleksića gledati s mojega krovnog prozora. Na moj krevet, koji je bio ispod prozora, tata je postavio stolicu. Zurili smo u nebo i čekali. Avion se pojavio. Imao je dvostruka krila i letio je polako i nisko. Ljestve su visjele ispod aviona i njihale se. Zatim je Aleksić izašao na krilo i izvodio akrobacije.

Najuzbudljivije je bilo kad se Aleksić spustio na zadnju prečku ljestava, uhvatio se zubima za nju i raširio ruke. Tako viseći, obišao je cijeli krug oko grada. Nakon toga ušao je u kabinu i avion je odletio. Poslije toga Vjeko je rekao da želi biti kao Aleksić. Napravio je ljestve od letava i užeta i objesio ih na smokvu.

Kad smo se svi skupili, povikao je da je on Aleksić. Uhvatio se za ljestve i jednom rukom mahao, a onda se spustio da uhvati donju prečku zubima. Kad ju je zagrizao, jedan mu se zub slomio i Vjeko je pao leđima na zemlju. Nije se jako udario i nije odmah zaplakao, ali kad je ustao, vidjeli smo da mu nedostaje polovica zuba. Tada se rasplakao od stida i straha.

5. Priča o snijegu

U Splitu gotovo nikad ne pada snijeg. Svake zime nadali smo se snijegu. Jedne zime cijeli je dan puhala bura i bilo je vrlo hladno. Bura je u noći prestala, a ujutro, kad sam ustao, vidio sam da je pao snijeg. Sve, baš sve, bilo je bijelo, samo je more ostalo modro. Već se čula vika djece koja su se radovala snijegu.

Svi su se dobro i toplo obukli, samo nitko nije imao rukavice. Jedino je Vjeko bio odjeven primjereno i imao je čak i rukavice. Zabavljao se tako što je gađao prolaznike, osobito cure. Tada je došao barba Ante, Vjekin tata, i tražio Vjeku. Odmah smo ga zasuli grudama, a on je prihvatio igru i počeo gađati nas.

Zatim smo svi otišli u barba Antino dvorište. Tamo smo imali što vidjeti: u dvorištu je stajao veliki snješko, najljepši kojeg smo ikada vidjeli. Svaki dan smo ga čuvali i stražarili u smjenama kraj njega. Ali jedno jutro, kad sam se probudio, padala je kiša i snijega više nije bilo. Odjurio sam do Vjeke. Snješka više nije bilo, a Vjeku sam našao uplakanog i ljutog.

Ispričao sam mu da sam još sinoć znao da će pasti kiša. Nije mi vjerovao, pa sam mu objasnio što su prognoza vremena i meteorolozi. Priča mu se jako svidjela, pa smo nekoliko dana poslije toga slušali prognozu vremena na radiju. Igrali smo se prognoze vremena, nogometa, špekula i drugih igara.

Pomoć za kratki sadržaj: Ako želiš sam napisati ovakav kratak sadržaj za lektiru, ovdje je jednostavno objašnjenje: Kako napisati kratki sadržaj?

6. Priča o psu Tigru koji je imao upalu očiju

U dvorištu nije bilo djece pa sam odlučio pozvati Vjeku. Vjeko je izašao nakon što je obećao mami da će se odmah vratiti ako padne kiša. Po blatu i bez druge djece nismo mogli igrati nogomet, pa smo prošetali do Bačvica. Kad smo prolazili pokraj željezničke stanice, čuli smo tih cvilež.

Vjeko je odmah rekao da je to psić, sigurno bez gospodara, i da ćemo ga uzeti. Odlučio je da će se zvati Tigar. Došli smo do grma, a tamo je zaista bio mali psić. Vjeko je već kovao planove za njega, a psić je samo cvilio i cvilio. Nije pomoglo ni kad smo ga mazili. Rekao sam da ga bole oči. Vjeko ga je pogledao i zaključio da ima upalu očiju, kao njegova baka Luce, koja je imala konjunktivitis.

Vjeko se sjetio gdje njegova mama drži bočicu s kapima za oči i otrčao po nju, a ja sam ostao čuvati Tigra. Nije prošlo dugo i Vjeko se vratio sav raščupan i crvenog obraza. Mama ga je uhvatila s bočicom i istukla ga, ali je ipak uspio pobjeći.

Ja sam uzeo Tigra, a Vjeko mu je ukapao kapi u oči. Ponijeli smo ga sa sobom i krenuli kući, razmišljajući gdje ćemo ga smjestiti. Tada je Tigar zalajao, iskočio iz ruku i otrčao do nekog žutog psa koji ga je počeo njušiti i lizati. Kad smo im se htjeli približiti, odjurili su prema postaji. Došli smo kući, a tamo su nas čekale prilične batine. Poslije toga, kad god bismo prolazili pokraj postaje, dozivali smo Tigra, ali ga više nikada nismo vidjeli.

7. Priča o velikoj pobjedi i šarenom katapultu

Izbio je veliki rat s Toćanima. Bili smo jaka vojska, nas oko petnaest, svi naoružani mačevima i štitovima. Vjeko je, osim šljema, imao i najbolje oružje. Stariji dječaci bili su slabije naoružani. Krenuli smo niz Vrtli prema Toću. Toćani su nas čekali na ulazu u Šegvića ulicu. Bilo ih je mnogo više, ali su bili slabo naoružani.

Među njima je bio i veliki kuštravi dječak Žuko. Njegovo oružje bila je velika šarena kartonska kutija iz koje je izbacivao papirnate strelice. Rekao sam Vjeki da se ne treba bojati Žuke. Podigli smo mačeve i krenuli. Vjeko, Čočo i ja zagazili smo prema njima i, zaklonjeni štitovima, mahali mačevima. Nismo ih udarili, samo smo vikali da su gotovi i da se predaju.

Toćani su bacili mačeve i pobjegli glavom bez obzira. Povukli su se u Biskupovu palaču. Stajali su na zidu i mahali borovim granama. Zid je bio visok i nismo mogli ući. Prvo ih je napao Žuti, a ja sam podmetnuo leđa i podigao Vjeku na zid. On je skočio u park i navalio na Toćane, a svi smo krenuli za njim.

Toćani su se jako prepali i predali su se. Oduzeli smo im sličice i špekule, a Žuti je svakome dao po dvadeset čvrga. Toćani su se brzo utješili pa su razgledali naše oružje. Tada se Čočo sjetio da nema Žuke. On se sakrio u knjižnicu. Zarobili smo ga i uzeli mu katapult, a on se rasplakao. Ali teta knjižničarka rekla je da nije lijepo to što radimo i zamolila nas da vratimo šarenu kutiju Žuki. Vratili smo mu katapult i rukovali se s njim. Žuko je bio neizmjerno sretan.

8. Priča o golubu Kruni i oluji

Moja kuća bila je visoka i od cigle. Jednog sam se dana malo razbolio i mama me strpala u krevet. Jedno popodne začuo sam Vjeku u kuhinji. Doviknuo sam mu da dođe. Kad je ušao u moju sobu, jako se začudio i divio joj se. Odmah sam došao na ideju da prespava kod mene. Tata tada nije dopustio, nego je rekao da Vjeko može prespavati kad ozdravim.

Ubrzo sam ozdravio pa je došao dan da Vjeko prespava kod nas. Bili smo jako sretni i uzbuđeni. Pošli smo na spavanje u moj krevet ispod krovnog prozora. Po noći je počela jaka oluja. Padala je kiša i puhao je jak vjetar. Odjednom se na prozoru začulo grebanje. Vjeko i ja smo se jako uplašili i odmah sam pozvao tatu.

Tata je sjeo na naš krevet, poslušao i rekao da je to moj golub Kruno. Više se nismo bojali. Bilo nam je žao jadnog goluba pa smo zamolili tatu da ga spasi od oluje. Tata je polako podigao prozor i uvukao goluba u sobu. Golub je bio sav mokar i drhtao je od zime. Tata je odlučio da Kruno bude u kuhinji do jutra.

Čim je došlo jutro, otrčali smo u kuhinju da vidimo što je s Krunom. Ali Kruno je počeo letjeti po kuhinji pa je mama otvorila prozor u strahu da nešto ne razbije. On je tada izletio van na krov. Mi nismo bili tužni. Poslije toga Vjeko je još nekoliko puta spavao kod mene, a Kruno je od toga dana bio i njegov prijatelj.

9. Priča o karetima i miliciji

Karetom su djeca u Splitu zvala kolica koja su se sastojala od drvene ploče duge tri, a široke dva pedlja. Žuti je redovito od tate šofera nabavljao kuglične ležajeve. Barba Ante, Vjekin tata, nabavio je Vjeki četiri lijepa kuglična ležaja.

Vjeko je imao četiri ležaja, a ja dva. To je ukupno bilo šest ležajeva, pa sam mu predložio da on meni da dva mala, a ja njemu jedan veliki, i da obojica napravimo sebi karet. On se složio i odmah smo otrčali kući da nam očevi naprave kolica. Kad je moj karet bio gotov, otišao sam do Vjeke da ga vidi. On se začudio zašto ga nisam obojio.

Nisam ni znao koliko je boja važna dok nisam vidio Vjekin karet. Pošli smo se voziti na nizbrdici pokraj naše kuće. Pločnik je bio dug i strm, a prolazio je pokraj milicijske stanice. Svi su se divili Vjekinom karetu, pa se on počeo malo praviti važan.

Odlučio je da neće sjediti na njemu, nego će leći. Govorio sam mu da to ne radi, ali me nije slušao. Odjednom se začulo: „Jao!“ Nije uspio zakočiti i pao je s kareta. Milicionar ga je uzeo za uho i odveo u milicijsku postaju. Nisam mogao ostaviti prijatelja pa sam i ja pošao s njima. Molio sam milicionara da pusti Vjeku, ali on je rekao da tata mora doći po karet.

Vjeko je odlučio sve priznati tati i spasiti karet. Otišli smo barba Anti i sve mu rekli. On se jako naljutio i izmlatio Vjeku letvom po stražnjici. Vjeko je dobio kaznu da deset dana ne može van, a karet nije dobio cijeli mjesec. Poslije smo se vozili karetima sve dok smo mogli stati u njih.

10. Priča o tri psića siročića

Staro željezo trebalo nam je da kupimo stol za stolni tenis. U ruševinama nedaleko od naše ulice bio je stari slupani kamion. Kad smo stigli, ljudi su već odnijeli kotače, sjedišta, upravljač, košaru i dio kabine. Rastavili su i motor, ali nešto je ostalo i za nas. Masne i teške dijelove motora mi smo prisvojili. Za prijevoz do prodajnog mjesta trebala su nam kolica.

Kolica je nabavio Karijola. On je bio dječak čiji je otac na postaji karijolom prevozio putnicima torbe. Karijola nije išao u školu. Jako smo se namučili utovarajući željezo. Pred barakom za otkup željeza čekalo nas je iznenađenje: na zemlji pred ulazom sjedio je starac i prodavao tri psića.

Za željezo smo dobili upravo onoliko novca koliko su koštali psići. Iako smo željeli stol za tenis, ipak smo kupili psiće. Nosili smo ih kući u kartonskoj kutiji, ali se nismo mogli dogovoriti kod koga će biti. Karijola je rekao da će ih on čuvati dok mu se otac ne vrati iz bolnice.

Uzeli smo jednoga psića, a druga dva više nikada nismo vidjeli. Karijola ih je prodao Toćanima. Vjeko je psića uzeo u svoju kuću. Roditelji su mu bili na putu, a sestri Tanji zaprijetio je da će reći roditeljima da se svaki dan šeta s momkom Antom ako ga izda. Baka nije bila problem. Svaki dan smo psića uvježbavali za razne naredbe i dali mu ime Lugi jer je bio siv kao lug, odnosno pepeo. Lugi je narastao i postao odličan lovački pas.

11. Priča o strahu

Jedne noći probudio sam se u velikom strahu jer sam sanjao velikog strašnog morskog psa. Pozvao sam tatu, a on mi je rekao da morskog psa nema i da se ne plašim. Moja mama sve je ispričala Vjekinoj mami, a ona je rekla da to nije ništa jer Vjeko već deset dana spava s njima u krevetu zato što se boji Kapule.

Vjeko se smijao mome strahu jer morski pas ne može bez vode. Njegov strah bio je mnogo strašniji. On se plašio Kapule, velikog čovjeka obučenog u crno, sa zlatnom dugmadi na kaputu i blještavim zlatnim očima. Vjekin strah dobio je ime po kapuli, jer se u Splitu tako zove luk. Kad su dječaci čuli za moj i Vjekin strah, svi su priznali da se nečega boje.

U ulici je zavladala neka moda straha jer su se svi nečega plašili. Smislili smo plan da jednu večer spavamo skupa. To je trebalo otjerati naše strahove. Barba Ante i teta Danka poželjeli su nam laku noć. Baš kad sam bio usnuo, čuo sam Vjeku kako me zove: „Maćo, Maćo, vidiš li Kapulu?“ Ja nisam vidio ništa, ali sam pokraj Vjekina kreveta vidio morskog psa.

Vjeko je rekao da ne vidi morskog psa, a ja da ne vidim Kapulu. Bili smo jako sretni kad smo shvatili da u sobi nema ničega. Ja i Vjeko zaključili smo da su se Kapula i morski pas prestrašili jedan drugoga.

12. Priča o zalutalom kamionu

Jednog dana u našoj ulici počela je gradnja nebodera. Gradnja je trajala jako dugo, sve dok mi nismo postali odrasli. Jednog dana ja i Vjeko vidjeli smo prekrasan kamion s prikolicom i vozača kako visoko sjedi. Vozač nije vidio da je to slijepa ulica, a Vjeko i ja mahali smo mu da stane.

Vozač je zaglavio u našoj ulici. Bio je iz Slovenije pa nije najbolje govorio hrvatski. Vjeko i ja ulazili smo u kamion, a onda je vozač rekao da pregledamo gume. Pregledali smo ih: bilo ih je deset na kamionu i osam na prikolici. Zatim smo se zavukli pod kamion i razgledali. Vidjeli smo spremnik za gorivo, osovinu i još mnogo toga.

Odjednom se kamion pokrenuo. Vjeko je pobjegao, a ja sam ostao nepomičan. Bio sam sretan jer sam htio vidjeti kako sve radi. Ali odjednom se čula vriska i kamion je stao. Netko me zgrabio za majicu i izvukao iz moga skrovišta. Bio je to vozač. Bio je jako prestrašen. Tada sam shvatio da su svi mislili da će me kamion pregaziti.

Mama je jako plakala jer su joj rekli da me kamion pregazio, a tata je sve saznao i bio jako ljut. Tresao me tako jako da sam morao obećati da više nikada neću ići pod kamion.

13. Priča o maloj Ančici

Mala Ančica uopće nije bila mala, nego normalna djevojčica iz Končareve. Uvijek se smijala vedro i tiho, a nije imala prednjih zuba. Ančica je bila drugačija od ostalih djevojčica. Nije bila plačljiva ni uvredljiva, ničega se nije bojala i sve naše igre igrala je s nama.

Imala je dugačke bijele čarape koje su bile poderane jer se s nama verala po drveću. Ančicu su svi voljeli osim Vjeke. On ju je izbjegavao, tjerao od nas i prijetio da će je ubiti. To je činio zato što se stidio. Ančica je bila zaljubljena u njega, a mi smo ga zbog toga zadirkivali.

Sve je bilo dobro dok se Vjeko nije umalo oženio njom. Cijelo jutro igrali smo uzbudljivu igru koja se zvala „kantica“. U kanticu smo stavili po jedan bezvrijedni novčić i svatko od nas gađao je kanticu plosnatim kamenom. Kad bi se kantica prevrnula, novčić koji bi bio blizu kamena pripadao je onome čiji je kamen.

Vjeko je bio na redu. Bacio je kamen i pogodio Ančicu posred malog nosa. Ona je kriknula od boli, pokrila lice rukama i zaplakala. Svi smo je tješili. Ispod ruke joj se pojavio potočić krvi, a Vjeko je neutješno plakao. Ja sam odjurio po liječnika. Dok mene nije bilo, Vjeko je napravio nešto neobično. Govorio je Ančici da ne plače i da će je oženiti. Ona ga je pogledala i nasmijala se najvedrijim osmijehom na svijetu.

Kad sam stigao, krv joj je već prestala, a liječnik je rekao da je sve u redu. Odjednom je sve bilo kao i prije. Vjeko se ljutio, a Ančica gledala u zemlju. Vjeko nije održao obećanje, na njegovu žalost, jer je Ančica izrasla u lijepu i zgodnu djevojku.

14. Priča o tri pogreške i upali pluća

U petak nas je čekala vrlo važna utakmica. Već u ponedjeljak osjetio sam da ću se razboljeti. Lice mi je gorjelo, a ruke su mi oslabjele. Ipak, odlučio sam nikome ne govoriti o tome. Kako se petak približavao, u četvrtak sam bio toliko slab da mi je bilo jasno da neću moći igrati.

Povjerio sam se Vjeki, a on je predložio da ne igram u polju, nego da branim. Došao je petak. Padala je kiša, ne jako, ali igralište je bilo blatnjavo. Natrag više nisam mogao. Napravio sam i drugu pogrešku: obukao sam dva džempera, staru košulju i tatinu kapu i istrčao na igralište. Bio sam dobar branič i sav sam se isprljao. Kad je završilo prvo poluvrijeme, odmah smo počeli drugo da ne kisnemo bez razloga.

Bližio se kraj i trebala nam je pobjeda, pa sam se zamijenio s Čočom. Napokon smo dali gol. Dao ga je Lovro. Petaši su ubrzo izjednačili dok je Vjeko vezao cipelu. Vjeko je uzeo loptu i viknuo: „Ajde, Maćo!“ Opalio sam loptu i bilo je 2:1 za nas. Svi su nam čestitali, a ja sam se jedva dovukao kući i sve priznao mami. Izmjerila mi je temperaturu i rasplakala se.

Pozvali su doktora. Kad je stigao i pregledao me, rekao je da imam upalu pluća i da tata mora nabaviti lijek koji je teško nabaviti. Tata ga je nabavio i za dva dana temperatura mi je pala, ali sam još bio bolestan. Vjeko me stalno posjećivao i donosio mi darove. Napokon sam krenuo u školu, a učiteljici smo morali obećati da više nikada nećemo igrati po kiši i kada smo bolesni.

15. Priča o Jadranki i plivačkom podvigu

U našoj ulici bila je jedna prodavaonica kruha. Jednog dana prodavačica je počela dovoditi svoju kćer Jadranku. Bila je jako lijepa i sviđala se svim dječacima u ulici. Sve naše igre svele su se na to da kupujemo pecivo u Jadrankinoj prodavaonici.

Jednog dana, dok smo se kupali na Bačvicama, ja i Vjeko utrkivali smo se u plivanju za pecivo. Okladili smo se u dva peciva da ću otplivati do plovaka i natrag za manje od pet minuta. Svi su navijali za mene, čak i Vjeko, koji me pokušao odgovoriti od oklade. Rekao je da će svejedno kupiti peciva. Bio je to najbolji prijatelj na svijetu.

Rekao sam Vjeki da ćemo, ako tu udaljenost prijeđem za manje od pet minuta, uplašiti Toćane pa se neće usuditi s nama utrkivati u plivanju. Kazaljka je došla na punu minutu i Žarko je mahnuo za pokret. Skočio sam i počeo plivati. Došao sam do plovka, ružne hrđave kugle, lupnuo dvaput šakom u nju i počeo plivati natrag.

Osjetio sam umor i kako mi ruke i noge polako trnu. Bilo me strah. Kad sam stigao na obalu, Vjeko me poljubio i čestitao mi. Stigao sam za četiri i pol minute. Vjeko je sve ispričao Jadranki, a ona se nasmiješila. Kasnije je Vjeko tvrdio da to nije istina i dan-danas ne znam je li mi se Jadranka stvarno nasmiješila ili mi se samo učinilo.

16. Priča o jami, pušci i autu

Prvo polugodište u prvom razredu završio sam s odličnim uspjehom. Za nagradu sam s tatom otišao u lov u Katune. Tata je nosio svu opremu jer je za mene bila preteška. Pokazao mi je veliku jamu bezdanku. Bila je jako strašna. Izdaleka smo u nju bacali kamenčiće. Tata je vidio da sam se uplašio pa mi je ponudio da ispalimo jedan hitac u jamu.

Tata je držao pušku, a ja sam prišao sa strane i povukao okidač. Kad je puška opalila, iz jame je izletjelo jato divljih golubova. Pošli smo kući bez lovine, ali sam bio zadovoljan jer sam pucao iz puške. Vjeko mi nije vjerovao, a uvjerio se tek kad je moja mama to potvrdila.

Sutradan je u školi Vjeko predložio da ispričam svoj doživljaj u lovu. Pri kraju priče umjesto „auto“ rekao sam „avuto“, na što su mi se svi smijali. Vjeko je skočio i rekao im da ušute. Djeca su me zbog toga počela zvati Vlajom.

Učiteljica je naredila da se umirimo i rekla da nije sramota biti Vlaj. Kad sam sve ispričao mami i tati, oni su se smijali, a tata je rekao da je Vjeko pravi prijatelj. Idući put kad smo išli u Katune u lov, Vjeko je pošao s nama. Bilo nam je lijepo i uzbudljivo.

17. Priča o stolnom telefonu

Jednog dana učiteljica nam je podijelila nekakve listove. Bili su to listovi za anketu. Pitanja su bila, na primjer, koliko soba imamo, radi li mama i slično. Samo su Vjeko i Željko Toćanin prijavili da imaju telefon i hladnjak. Mi ostali to nismo imali. Željko je bio među najsiromašnijima, pa nam je bilo sumnjivo što je prijavio telefon. Rekao je da ga je sam napravio i svi su se jako smijali.

Napravio ga je od kutije za cipele kroz koju je provukao uže. Trebalo je samo glasnije pričati i onaj drugi bi ga čuo. Vjeko je sve shvatio ozbiljno i odmah poslije škole počeli smo praviti telefon. Napravili smo prvi telefon i dok smo u radionici razgovarali, sve je bilo u redu. Ali čim bismo se malo udaljili, ništa se nije čulo.

Tada smo shvatili da telefon radi samo kad su govornici blizu. Bio je to naš stolni telefon. Idućih dana stalno smo telefonirali, a mama i tata to su koristili da nam, na primjer, narede kada trebamo otići po kruh. Sve je propalo kad je tata koristio telefon da Joško bolje jede. Joško je poklopio slušalicu, rekao da je telefon pokvaren, tata mu je povjerovao, pokrio ga i više ga nismo koristili.

18. Priča o Marini

U osnovnoj školi zaljubio sam se u Marinu i ona u mene. To je bila moja prva ljubav. Bila je lijepa i vesela, imala je žutu kosu i lijepo se odijevala. Evo kako sam bolje upoznao Marinu. U školi je sjedila s Trešnjom ispred mene, a ja sam sjedio s Nevenom. Nevenu se sviđala Trešnja. Vjeki sam prvom rekao da volim Marinu. On se naljutio jer mu se Marina nije sviđala.

Marina je i mene zavoljela jer je Vjeko rekao da samo nju volim. Napisao sam joj ljubavno pismo, koje je Vjeko dao Trešnji, a Trešnja Marini. Tako smo se Marina i ja dopisivali. Razmijenili smo osam pisama, a onda me ona ostavila.

Jednog dana Vjeko je došao jako ljut i rekao mi da je Trešnja poručila kako Marina više nije moja cura, nego Zdenkova. To je bilo jako čudno jer je Zdenko bio mnogo stariji od nas, vrlo ružan i nasilan. Tako je završila moja prva ljubav. Danas je teta Marina dobra prijateljica i ponekad se sretnemo u Splitu.

19. Priča o maminim suzama i strašnoj sramoti

Moji roditelji uvijek su govorili da smo siromašni. Tata je radio cijeli dan, a mama je kuhala jednostavna jela i prekrajala staru odjeću. Ja sam rastao kao iz vode, a kasnije je došao Joško. Knjige su bile skupe, a cipele su mi se derale kao od papira.

Mama je morala početi zarađivati pa je počela prodavati upaljače. To je bilo zabranjeno, a mene je taj posao zabavljao. Mama se jako bojala da nas ne uhvate. Jednog dana uhvatili su je. Plakala je cijeli dan, a tata je bio mračan i ljut. Dva milicionara došla su i pretražila kuću, ali nisu našli upaljače jer ih je tata negdje sklonio. Uhvatili su debelog Nikolu i on je odao mamu. Sada je trebalo biti suđenje.

Tata je normalno išao na posao, a mama nije izlazila iz kuće. Vjeko je vidio da sa mnom nešto nije u redu. Došao je dan presude. Mama i tata obukli su se kao da idu u crkvu. Poljubili su nas i otišli na sud, a mene i Joška čuvala je teta Milica. Kad su se vratili, tata je rekao da mama neće u zatvor.

Sutradan je pukla bruka jer je u novinama pisalo da je mama osuđena. Bojao sam se da će me djeca u školi pitati za mamu, a ja nisam znao što bih im rekao. Međutim, kad sam došao u školu, nitko me ništa nije pitao. Tako je to prošlo.

20. Priča o prevrtačima-visokoletačima

Otkad sam nabavio golubove, Vjeko ih je također htio imati. Meni je bilo lako jer sam stanovao u potkrovlju, a on na prvom katu. Jednog dana Vjeko je na tržnici kupio tri goluba i smjestio ih na tavan kuće u kojoj su živjeli Žuti i Čočo. Golubovi su se zvali Garan, Romeo i Beba.

Došao je dan da Vjekini prevrtači polete i da vidimo što znaju. Iznio ih je van i pustio, no oni su odletjeli na krov moje kuće i sjeli. Grgo je mrko gledao Vjekine prevrtače jer nije volio došljake. Tada su prevrtači poletjeli. Nisam vidio ništa ljepše. Vjeko je vrištao od sreće. Međutim, letjeli su sve dalje i dalje i nestali.

Vjeko je bio zabrinut. Došlo je vrijeme ručka i morali smo ići. Poslije sam pošao nahraniti svoje golubove, kad tamo čudo: Vjekin Garan. Romea i Bebe nije bilo i više ih nikada nismo vidjeli. Garan se zaljubio u moju Gogu, moju najmlađu i najružniju golubicu.

Uskoro su Goga i Garan napravili gnijezdo u kojem je Goga snijela jaje. Goga je sjedila na njemu, a Garan joj je donosio hranu. Kad se izlegla mala Goga, Garan je pobjegao i više se nije vratio.

Pomoć za radnju: Ako želiš razumjeti kako se radnja djela razvija kroz događaje, pročitaj: Što je radnja književnog djela?

Redoslijed događanja

1. Autor opisuje poslijeratni Split i doseljavanje obitelji iz Dalmatinske zagore.
2. Stric Mirko dolazi u Split i uz dječakov prijedlog postaje smetlar.
3. Matko se preko smetlarskih kola sprijateljuje s Vjekom.
4. Dječaci doživljavaju brojne zgode u ulici, dvorištima, na Toću, Bačvicama i u splitskim ruševinama.
5. U igri se sukobljavaju s Toćanima, smišljaju osvete, prave karete, skupljaju staro željezo i spašavaju životinje.
6. Posebna radost nastaje kada u Splitu padne snijeg, jer je to za djecu veliko čudo.
7. Matko i Vjeko kroz igre, strahove, bolesti, prve ljubavi i nestašluke sve više učvršćuju prijateljstvo.
8. Priče prikazuju siromaštvo, ali i toplinu obitelji, dječju maštu i snalažljivost.
9. Na kraju ostaje osjećaj nostalgije za djetinjstvom, prijateljstvom i životom u starom Splitu.

Pomoć za kompoziciju: Ako trebaš objasniti kompoziciju i simbole djela, ovdje je jednostavno objašnjenje: Što je kompozicija djela i simboli?

Opis glavnih likova

Matko

Matko je pripovjedač i glavni lik djela. On opisuje svoje djetinjstvo u Splitu, prijatelje, obitelj, igre, strahove, nestašluke i male životne pobjede. Matko je znatiželjan, osjećajan i iskren dječak. Često upada u nevolje, ali nikada nije zlonamjeran. Njegov pogled na svijet je dječji, topao i pun mašte.

Kroz Matkove oči čitatelj vidi Split nakon rata, siromaštvo obitelji, dječje igre i odnose među ljudima. On ne prepričava događaje hladno, nego ih doživljava vrlo emotivno. Posebno mu je važno prijateljstvo s Vjekom, ali i ljubav prema roditeljima, životinjama i svemu što čini njegov mali svijet.

Vjeko

Vjeko je Matkov najbolji prijatelj i jedan od najvažnijih likova u djelu. On je hrabar, maštovit, ponekad tvrdoglav, ali uvijek odan prijatelj. Često smišlja planove, vodi igre i prvi ulazi u pustolovine. Ponekad se pravi važan, ali je u ključnim trenucima spreman pomoći i braniti prijatelja.

Vjeko je lik koji u priče donosi mnogo humora i dinamike. On želi biti smetlar, akrobat, ratnik, vlasnik psa, vozač kareta i još mnogo toga. Njegova dječja mašta često dovodi do smiješnih ili opasnih situacija, ali upravo zato ostaje nezaboravan.

Žuti

Žuti je jedan od dječaka iz Matkove družine. Nadimak dobiva nakon zgode sa žutom kokom i pjegavim jajem. On je temperamentan, lako se naljuti i ne voli kad ga zadirkuju, ali je dio dječje skupine i sudjeluje u mnogim igrama i sukobima.

Čočo

Čočo je dječak koji često sudjeluje u zajedničkim igrama. On je dio družine i pojavljuje se u važnim trenucima, primjerice u osveti teti Nedi i ratovima s Toćanima. Njegova uloga pokazuje koliko je dječja skupina u djelu važna kao zajednica.

Stric Mirko

Stric Mirko je rođak koji dolazi u Split tražeći posao i bolji život. Siromašan je, ali vrijedan i zahvalan. Kad postane smetlar, ne zaboravlja da mu je dječak svojim prijedlogom pomogao. Zbog njega se Matko sprijateljuje s Vjekom.

Otac

Otac je važna figura autoriteta i sigurnosti. On je strog, ali pravedan. Radi, brine se za obitelj i uči djecu odgovornosti. Ponekad se naljuti i kazni dječaka, ali se kroz njegove postupke vidi da voli svoju obitelj i želi je zaštititi.

Majka

Majka je brižna, tiha i požrtvovna. Ona čuva dom, brine se o djeci i pokušava održati obitelj u teškim poslijeratnim uvjetima. Njezine suze u priči o upaljačima posebno pokazuju koliko je siromaštvo pogađa i koliko joj je stalo do obitelji.

Toćani

Toćani su skupina dječaka iz siromašnijeg dijela grada. U očima Matkove družine oni su suparnici i protivnici u dječjim ratovima. Ipak, kroz njih se vidi da su i oni djeca koja žive u siromašnim uvjetima i traže svoje mjesto u dječjem svijetu.

Ančica

Ančica je vedra, hrabra i posebna djevojčica. Igra se s dječacima, ne boji se njihovih igara i nije uvredljiva. Zaljubljena je u Vjeku, što dječacima postaje povod za zadirkivanje. Ona je jedan od najtoplijih ženskih likova u djelu.

Pomoć za likove: Ako trebaš napisati karakterizaciju lika, pogledaj ovaj vodič: Što je karakterizacija lika?

Analiza djela

Snijeg u Splitu djelo je koje prikazuje djetinjstvo u poslijeratnom Splitu kroz niz kratkih, samostalnih, ali međusobno povezanih priča. Svaka priča donosi jedan događaj, jednu dječju pustolovinu ili jednu uspomenu. Zajedno stvaraju sliku vremena u kojem su ljudi živjeli skromno, ali su djeca unatoč siromaštvu imala bogat svijet igre i mašte.

Djelo je posebno po tome što ne prikazuje djetinjstvo kao savršeno i bezbrižno. U pričama se često spominju siromaštvo, batine, strah, bolest, opasnost, sramota i društvene razlike. Ipak, ton djela nije težak ni mračan. Autor sve pripovijeda s toplinom, humorom i razumijevanjem. Zato se i neugodni događaji često pamte kao dio odrastanja.

Važan dio djela je prijateljstvo između Matka i Vjeke. Njih dvojica zajedno istražuju svijet, svađaju se, smiju, riskiraju, brane jedan drugoga i stvaraju uspomene. Prijateljstvo je prikazano kao najveće bogatstvo dječjeg života.

Djelo također prikazuje Split kao živ prostor. Ulice, dvorišta, ruševine, Bačvice, Toć i željeznička stanica nisu samo mjesta radnje, nego prostori dječje slobode. Djeca u njima stvaraju svoja pravila, ratove, igre i pustolovine.

Pripovijedanje je jednostavno, slikovito i blisko djeci. Autor piše kao netko tko se sjeća, ali ne zaboravlja kako je svijet izgledao iz dječje perspektive. Zato je djelo istovremeno duhovito, nostalgično i poučno.

Tema djela

Tema djela Snijeg u Splitu je djetinjstvo u poslijeratnom Splitu, prikazano kroz svakodnevne igre, prijateljstva, obiteljske odnose, nestašluke i male pustolovine dječaka Matka i njegove družine.

Djelo govori o tome kako djeca, iako žive u siromašnom vremenu, uspijevaju pronaći radost u običnim stvarima: u snijegu, golubovima, karetima, psima, nogometu, prijateljstvu i maštovitim igrama.

Ideja djela

Glavna ideja djela je da djetinjstvo može biti bogato i lijepo čak i onda kada materijalni život nije lagan. Autor pokazuje da prava vrijednost nije u novcu, nego u prijateljstvu, obitelji, mašti, hrabrosti i sposobnosti da se radujemo malim stvarima.

Pomoć za ideju: Ako želiš lakše razlikovati temu, ideju i pouku djela, pogledaj: Što je ideja djela?

Pouka djela

Pouka djela je da siromaštvo i težak život nisu prepreka igri, sreći, prijateljstvu i dobrim međuljudskim odnosima. Djeca iz priča nemaju mnogo, ali imaju jedni druge, imaju ulice za igru i imaju sposobnost da od običnih događaja naprave velike pustolovine.

Djelo nas uči i da su uspomene iz djetinjstva vrlo vrijedne. Ono što se u djetinjstvu čini kao obična igra, kasnije može postati dragocjeno sjećanje.

Kompozicija djela

Djelo je sastavljeno od dvadeset kratkih priča. Svaka priča može se čitati kao zasebna cjelina, ali sve zajedno čine povezanu sliku autorova djetinjstva. Kompozicija je epizodna jer se radnja ne razvija kao jedan dugi roman, nego kroz niz zgoda.

Uvodni dio uvodi nas u poslijeratni Split i svijet dječaka. Središnji dio čine razne pustolovine s Vjekom i družinom. Završni dojam djela je nostalgičan jer čitatelj osjeća da su te zgode dio jednog prošlog, ali vrlo živog djetinjstva.

Mjesto i vrijeme radnje

Mjesto radnje je Split i njegove ulice, dvorišta, ruševine i obalni prostori. Posebno se spominju Končareva ulica, Šegvića ulica, Vrtli, Bujeva ruševina, Toć i Bačvice.

Vrijeme radnje je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata. To se vidi po siromaštvu, doseljavanju ljudi iz Dalmatinske zagore, skromnom načinu života i društvenim okolnostima koje autor opisuje.

Stil i jezik

Stil djela je jednostavan, topao, duhovit i pripovjedački. Autor piše razumljivo, kao da čitatelju usmeno prepričava zgode iz djetinjstva. U tekstu se osjećaju humor, nostalgija i ljubav prema Splitu i ljudima iz djetinjstva.

Jezik je blizak dječjem doživljaju svijeta. Događaji se opisuju iskreno, bez pretjerivanja i velikih objašnjenja. Upravo zato priče djeluju uvjerljivo i prirodno.

O piscu

Matko Marušić je hrvatski liječnik, znanstvenik, sveučilišni profesor i pisac. Rođen je u Splitu 1946. godine. Iako je najpoznatiji po svom znanstvenom i medicinskom radu, pisao je i književna djela u kojima često opisuje obitelj, djetinjstvo, svakodnevicu i životne situacije.

U djelu Snijeg u Splitu autor se vraća vlastitom djetinjstvu i piše o Splitu nakon Drugog svjetskog rata. Njegove priče su jednostavne, tople i bliske mladim čitateljima jer govore o stvarima koje djeca lako razumiju: igri, prijateljstvu, strahu, bolesti, nestašlucima, ljubavi prema životinjama i važnosti obitelji.

Poznatija djela

• Snijeg u Splitu
• Plaču li anđeli?
• Škola plivanja
• Medicina iznutra

Moje mišljenje o djelu

Snijeg u Splitu je lijepo i zanimljivo djelo jer prikazuje djetinjstvo na iskren način. Priče su kratke, ali svaka ima neki smiješan, topao ili poučan trenutak. Posebno mi se sviđa prijateljstvo Matka i Vjeke, jer se vidi da pravi prijatelji zajedno prolaze i kroz smiješne i kroz neugodne situacije.

Djelo je dobro za učenike jer nije teško za razumjeti, a pokazuje kako je nekadašnje djetinjstvo bilo drugačije od današnjeg. Djeca nisu imala mnogo igračaka ni novca, ali su imala više slobode, mašte i zajedničkih igara. Zato djelo ostavlja topao i nostalgičan dojam.

Zaključak

Snijeg u Splitu Matka Marušića vrijedno je dječje djelo o odrastanju, prijateljstvu i životu u poslijeratnom Splitu. Kroz dvadeset kratkih priča autor prikazuje kako su djeca u skromnim uvjetima stvarala svoj svijet igre, hrabrosti i mašte.

Djelo je istovremeno duhovito i osjećajno. U njemu se vidi da djetinjstvo ne čine samo igračke i bogatstvo, nego ljudi, prijatelji, obitelj, ulica, uspomene i mali događaji koji se pamte cijeli život.

FAQ – Često postavljena pitanja

1. Tko je napisao djelo Snijeg u Splitu?

Djelo Snijeg u Splitu napisao je hrvatski pisac Matko Marušić.

2. Koja je vrsta djela Snijeg u Splitu?

Djelo je autobiografska pripovijest, odnosno zbirka kratkih priča iz autorova djetinjstva.

3. Koliko priča sadrži Snijeg u Splitu?

Djelo se sastoji od dvadeset kratkih priča.

4. Gdje se odvija radnja djela?

Radnja se odvija u Splitu, osobito u ulicama, dvorištima, ruševinama i na mjestima gdje se igraju dječaci.

5. Kada se odvija radnja?

Radnja se odvija nakon Drugog svjetskog rata, u poslijeratnom i siromašnom Splitu.

6. Tko je glavni lik?

Glavni lik je Matko kao dječak, koji pripovijeda zgode iz svoga djetinjstva.

7. Tko je Vjeko?

Vjeko je Matkov najbolji prijatelj i jedan od najvažnijih likova u djelu. S njim Matko doživljava mnoge pustolovine.

8. Koja je tema djela?

Tema djela je djetinjstvo u poslijeratnom Splitu, prikazano kroz igru, prijateljstvo, obiteljski život i svakodnevne dječje pustolovine.

9. Koja je pouka djela?

Pouka je da se sreća može pronaći i u skromnim uvjetima ako postoje prijateljstvo, obitelj, mašta i zajedništvo.

10. Zašto je djelo zanimljivo učenicima?

Djelo je zanimljivo jer je napisano jednostavno, duhovito i toplo, a govori o dječjim igrama, nestašlucima, prijateljstvu i događajima koje učenici lako razumiju.

11. Zašto se djelo zove Snijeg u Splitu?

Naslov dolazi od jedne od priča u kojoj djeca doživljavaju rijetku pojavu snijega u Splitu. Snijeg za njih postaje pravo malo čudo.

12. Kakav je stil pisanja?

Stil je jednostavan, topao, duhovit i pripovjedački, s mnogo detalja iz dječjeg života.