Poštarska bajka - lektira, Kratki sadržaj & Redoslijed događaja (Karel Čapek)

Ilustracija prikazuje vedru i sunčanu scenu ispred male pošte u češkom selu. U središtu stoji nasmijani poštar Kolbaba s pismom u ruci, dok oko njega stoje mali poštanski patuljci u plavim uniformama. Na desnoj strani prikazani su Francek i Marica u zagrljaju, simbol ispunjene ljubavi. U pozadini se vide selo, brda i automobil, što podsjeća na dugu potragu koja je trajala godinu i jedan dan. Boje su tople i svijetle, naglašavaju bajkovitu atmosferu, a naslov „Poštarska bajka“ i ime autora Karel Čapek jasno su istaknuti u gornjem dijelu ilustracije.
LEKTIRKO / BAJKA I ANALIZA DJELA

Poštarska bajka – Karel Čapek

Prošireni kratki sadržaj, redoslijed događaja, likovi, tema, ideja, pouka, kompozicija, stilske figure i pitanja za ponavljanje.

Karel ČapekAutorska bajkaZbirka Devet bajkiLektira za osnovnu školu

Osnovni podatci o djelu

Autor

Karel Čapek, češki književnik (1890. – 1938.).

Književna vrsta

Autorska bajka, pripovjedna proza s humorom i čudesnim bićima.

Mjesto radnje

Poštanski ured i brojna mjesta u Češkoj; završni susret u selu Libnátovu.

Vrijeme radnje

Neodređena prošlost s obilježjima autorova doba; Kolbabina potraga traje godinu i jedan dan.

Poštarska bajka – kratki sadržaj

Priča o poštaru koji je mislio da raznosi samo dosadne papire pretvara se u neobičnu potragu za djevojkom kojoj treba dostaviti najvažnije pismo u životu.

Gospodin Kolbaba radio je kao poštar i listonoša. Svakoga je dana obilazio ulice, penjao se uz stepenice i dijelio pisma. Taj mu se posao s vremenom toliko zamjerio da je sve češće gunđao. Činilo mu se da ljudi poštom šalju samo račune, obavijesti i druge dosadne papire, a on mora neumorno hodati od kuće do kuće. Nije ni slutio da se baš u običnoj pošti može dogoditi nešto što će mu potpuno promijeniti mišljenje.

Jednoga se dana, umoran od posla i nezadovoljan svojim životom, udobno smjestio kraj peći u poštanskom uredu i zaspao. Kad je završilo radno vrijeme, ostali su zaposlenici otišli kućama i zaključali vrata ne primijetivši da je Kolbaba ostao unutra. Spavao je sve do ponoći, a onda ga je probudilo šuštanje i sitno tapkanje. Isprva je pomislio da po podu trče miševi. No kad je bolje pogledao, ugledao je skupinu majušnih, bradatih čovječuljaka s poštarskim kapama i ogrtačima.

Bili su to poštanski patuljci. Iako maleni, bili su iznimno vrijedni. Jedan je razvrstavao pisma, drugi je vagao pakete, treći računao novac, a ostali su popravljali propuste koje su pravi poštari napravili tijekom dana. Kolbaba ih je promatrao sve začuđeniji. Toliko se puta žalio na poštu, a sada je vidio da u njoj netko potajno radi čak i dok svi drugi spavaju.

Kada su završili posao, patuljci su odlučili zaigrati karte. Kolbaba se još više iznenadio: nisu izvukli pravi špil, nego su na stol složili neuručena pisma. Primijetili su da je budan i pozvali ga da im se pridruži. Kako bi se uopće moglo kartati pismima? Patuljci su mu objasnili da svako pismo ima svoju vrijednost, ali ne prema papiru ili marki, nego prema osjećajima s kojima je napisano.

Najmanje vrijede pisma u kojima ljudi glume ili ne govore istinu. Nešto su vrednija ona napisana samo iz obveze ili pristojnosti. Potom dolaze pisma s novostima, poruke kojima netko želi razveseliti drugoga i pisma dobrih prijatelja. Među najvrjednijima su ljubavna pisma, a posebno je dragocjeno ono u kojem pisac drugoj osobi poklanja cijelo svoje srce. Takva je poruka jača od svih ostalih karata.

Kolbaba se odmah zapitao kako patuljci mogu znati što piše u zatvorenoj omotnici. Na pošti se, naime, tuđa pisma ne smiju otvarati i čitati. Patuljci su mu objasnili da im otvaranje nije potrebno. Dovoljno je da pismo dotaknu. Hladno pismo otkriva ravnodušnost, dok je pismo napisano s mnogo ljubavi toplo pod prstima. Ako žele saznati baš svaku riječ, zatvorenu omotnicu prislone na čelo i tako je pročitaju. Kolbaba je bio oduševljen tim čudesnim umijećem.

Razgovarajući s patuljcima, saznao je i druge neobične stvari. Ti maleni poštanski radnici hrane se mrvicama, poštanskim materijalom i drugim sitnicama, a mjesto na kojem spavaju nikome ne žele otkriti. Kolbaba ih je pokušao promatrati još neko vrijeme, ali ponovno je zaspao kraj peći. Ujutro je odlučio da nikome neće pripovijedati kako je proveo noć zaključan u pošti. Ipak, od tada mu posao više nije bio tako mrzak. Dok je raznosio pisma, znao ih je opipati i zamišljati čije se vijesti, brige ili radosti kriju u njima.

Jednoga je dana, dok je razvrstavao poštu, pronašao zatvorenu omotnicu bez marke i bez adrese. Drugi su smatrali da se takvo pismo ne može dostaviti. Kolbaba je, međutim, čim ga je primio u ruku, osjetio neobičnu toplinu. Bio je siguran da je u njemu nešto vrlo važno. Predložio je da ga otvore i potraže podatke, ali poštanski je upravitelj podsjetio da se tuđa pisma ne smiju otvarati. Tada se Kolbaba sjetio svojih noćnih poznanika.

Uz dopuštenje upravitelja te je noći ponovno ostao u pošti. Kada su se patuljci pojavili, pridružio im se u kartanju i među pisma položio tajanstvenu omotnicu. Patuljci su odmah prepoznali najjaču kartu: pismo puno iskrene ljubavi. Jedan ga je patuljak prislonio na čelo i pročitao bez kidanja omotnice. Napisao ga je mladi vozač Francek djevojci Marici. Javio joj je da je dobio posao i upitao bi li se htjela udati za njega. Pismo je bilo puno pravopisnih pogrešaka, ali njegovi osjećaji nisu mogli biti iskreniji. Nažalost, na omotnici nije bilo ničega po čemu bi poštar mogao pronaći djevojku.

Kolbaba je sljedećeg jutra ispričao upravitelju što je saznao. Obojici je bilo žao što tako važna poruka ne može doći do osobe kojoj je namijenjena. Kolbaba nije želio odustati. Stavio je pismo u torbu, ponio malo hrane i odlučio potražiti Maricu, makar zbog toga morao proći cijelom zemljom. Znao je samo njezino ime, ime mladića koji joj je pisao i njegov posao. Bila je to gotovo nemoguća zadaća, ali on je vjerovao da vrijedi pokušati.

Tako je krenuo na dugačak put. Obilazio je gradove i sela, susretao brojne ljude i raspitivao se zna li itko za Maricu koja čeka pismo od vozača Franceka. Pronalazio je djevojke istoga imena, ali nijedna nije bila ona prava. Neke su čekale pismo od vozača koji se zvao drukčije, a druge su poznavale Franceka koji uopće nije bio vozač. Kolbaba je nastavljao dalje. Prolazila su godišnja doba, mijenjali su se krajolici, a on je iz dana u dan nosio isto pismo, odlučan da ga jednom preda.

Nakon godinu i jednog dana potrage bio je iscrpljen. Sjeo je pokraj ceste i prvi put pomislio da možda nikada neće uspjeti. Bilo mu je teško zbog djevojke kojoj je netko poslao važnu poruku, zbog mladića koji uzalud čeka odgovor i zbog svih kilometara koje je prošao. Upravo tada naišao je lijep automobil koji se kretao neobično sporo. Kolbaba je primijetio da su i vozač i gospodin na stražnjem sjedalu odjeveni u crno i jako tužni.

Gospodin ga je pozvao da se poveze s njima. Kolbaba je uskoro doznao zašto se automobil tako sporo kreće: njegov je vlasnik neraspoložen jer se automobil vuče, automobil se vuče jer je vozač nesretan, a vozač je nesretan jer mu djevojka nikada nije odgovorila na pismo. Kada je čuo da je vozač poslao pismo prije točno godinu i jednog dana, poštar se uzbudio. Postavio je nekoliko pitanja i otkrio da je pred njim upravo Francek, punim imenom František Svoboda, a njegova je voljena djevojka Marica, odnosno Marija Nováková.

Kolbaba je uskliknuo od sreće. Objasnio je Franceku da djevojka nije mogla odgovoriti jer pismo nikada nije dobila: na omotnici nije bilo njezine adrese. Franceku je odjednom postalo jasno koliko je njegova nepažnja svima zadala briga. Gospodin u automobilu predložio je da odmah krenu Marici. Vozač je pritisnuo papučicu gasa i donedavno trom automobil pojurio je cestom tako brzo da se u bajkovitom pripovijedanju činilo kao da je dobio krila. Raspoloženje svih putnika potpuno se promijenilo.

Stigli su u selo Libnátov, pred kuću u kojoj je Marica živjela. Francek se još nije usuđivao sam pojaviti pred djevojkom jer je strahovao da je možda zaboravila na njega. Zato je Kolbaba pristupio njezinu prozoru. Ugledao je blijedu i tužnu djevojku koja je šivala odjeću. Bila je toliko nesretna što od Franceka nije dobila nikakvu vijest da je mislila kako je više ne voli. Kolbaba ju je pažljivo upitao čeka li nečije pismo. Ona mu je priznala da ga čeka već godinu i jedan dan.

Poštar joj je pružio omotnicu bez adrese i rekao neka pogleda što piše unutra. Marica je isprva bila zbunjena, ali kad je otvorila pismo, prepoznala je Francekove riječi. Lice joj je zasjalo od sreće. Nakon dugog čekanja napokon je saznala da je mladić nije zaboravio i da ju je zapravo zaprosio. Kolbaba joj je, ne gubeći svoj poštarski smisao za dužnost, naplatio dvije krune zbog nedostajuće poštarine, a zatim joj pokazao da Francek čeka u blizini. Dvoje se zaljubljenih napokon moglo susresti i razgovarati.

Kolbaba je bio zadovoljan što je uspio izvršiti ono što se činilo nemogućim. Putovanje ga je umorilo, ali mu je donijelo susrete s ljudima i pogled na mnoga lijepa mjesta. Shvatio je koliko i jedno jedino pismo može značiti čovjeku kojem je poslano. Francek se poslije susreta s Maricom vratio za upravljač mnogo vedriji, a automobil je sada jurio glatko i veselo. Gospodin Kolbaba više nikada nije mogao gledati na svoj posao kao na dosadno raznošenje papira: znao je da katkad u poštarskoj torbi putuje nečija najveća sreća.

Redoslijed događaja

  1. Kolbaba se žali da je njegov poštarski posao naporan i dosadan.
  2. Zaspi u uredu i ostane zaključan nakon radnog vremena.
  3. Noću otkriva patuljke koji rade u pošti i igraju karte pismima.
  4. Patuljci ga nauče da osjećaji pisma čine toplima ili hladnima.
  5. Kolbaba počinje drukčije gledati na svoj posao.
  6. Pronalazi vrlo toplo pismo bez adrese i marke.
  7. Patuljci mu otkrivaju da je Francek pismom zaprosio Maricu.
  8. Kolbaba kreće u potragu za djevojkom i obilazi mnoge gradove.
  9. Nakon godinu i jednog dana gotovo gubi nadu.
  10. Usporeni automobil dovodi ga do tužnog vozača Franceka.
  11. Svi zajedno žurno odlaze do Marice u Libnátov.
  12. Marica dobiva pismo, a Francek i ona napokon se susreću.
  13. Kolbaba naplaćuje nedostajuću poštarinu i vraća se zadovoljan.

Glavni i sporedni likovi

Gospodin Kolbaba – glavni lik

U početku umoran, nezadovoljan i pomalo mrzovoljan poštar. Susret s patuljcima otkriva mu vrijednost pisama. Odgovoran je, pažljiv, suosjećajan i vrlo uporan. Ne odustaje ni kada mu se dostavljanje jednog pisma čini nemogućim.

Poštanski patuljci – čudesni pomagači

Maleni i marljivi čuvari pošte. Razvrstavaju pisma, ispravljaju pogreške i kartaju se omotnicama. Osjećaju toplinu poruka i mogu ih pročitati bez otvaranja. Pomažu Kolbabi da prepozna pravo značenje pisma.

Francek / František Svoboda

Vozač koji iskreno voli Maricu. Nakon što joj pošalje pismo bez adrese, vjeruje da ga ona više ne voli jer ne dobiva odgovor. Rastužen je i rastresen, ali mu se veselje vraća kada sazna istinu.

Marica / Marija Nováková

Djevojka koja čeka Francekovu poruku. Njezina velika tuga pokazuje koliko joj znači njegova ljubav. Čim primi pismo, iznenađenje i radost zamjenjuju zabrinutost i očaj.

Poštanski upravitelj

Čuva red i poštanska pravila. Ne dopušta otvaranje tuđe omotnice i prepoznaje da je ljubavno pismo važno dostaviti čak i kada to izgleda teško.

Vlasnik automobila

Čovjek koji putuje s Francekom. Njegovo raspoloženje ovisi o tužnom vozaču, a poštaru nudi prijevoz. Na kraju pomaže da što prije stignu do Marice.

Tema, ideja, pouka i kompozicija

Tema

Poštarova dugotrajna potraga za primateljicom ljubavnog pisma koje nema adresu.

Ideja

Iskrene ljudske osjećaje treba prepoznati i čuvati; pomaganje drugima daje smisao i naizgled običnom poslu.

Pouka

Ne odustaj od dobrog djela samo zato što je teško. Pažnja, odgovornost i upornost mogu nekome promijeniti život.

Pripovjedač

Pripovijeda u trećem licu, često se neposredno obraća djeci i s njima dijeli šale i čuđenje.

Motivi

Poštarska torba, pismo, poštanski patuljci, karte, toplina, duga cesta, automobil, čekanje i ljubav.

Simbolika topline

Toplo pismo simbolizira iskrene osjećaje, a hladno pismo ravnodušnost ili neiskrenost. Time osjećaji postaju gotovo opipljivi.

Kompozicija bajke

  • Uvod: Kolbaba se žali na posao i zaspi u pošti.
  • Zaplet: upoznaje patuljke, zatim nalazi pismo bez adrese.
  • Razvoj radnje: saznaje čije je pismo i odlazi na dugotrajnu potragu.
  • Vrhunac: nakon godinu i jednog dana slučajno susreće upravo Franceka.
  • Rasplet: Marica prima pismo, dvoje se zaljubljenih ponovno susreće, a Kolbaba shvaća vrijednost svoga posla.

Stilske figure i pripovjedni postupci

Primjeri su prepričani ili prevedeni prema izvornom češkom tekstu. Služe za razumijevanje stilskih figura, a ne predstavljaju doslovne citate iz određenoga hrvatskog prijevoda.

Epiteti

Izrazi poput tužni vozač, toplo pismo i bijelo selo opisuju likove, predmete i prostor te stvaraju ugođaj.

Personifikacija

Automobil gotovo dijeli osjećaje svoga vozača, a motor od sreće pjeva i kliče. Neživoj stvari pripisuju se ljudski osjećaji i postupci.

Usporedbe

Šuštanje u pošti podsjeća na sitne životinjske korake; čisti prozori uspoređuju se s bistrom vodom. Usporedbe pomažu zamisliti prizor.

Metafora i simbol

Toplina pisma slikovito označava ljubav i iskrenost. U stvarnom svijetu papir ne postaje topliji zbog osjećaja osobe koja ga je napisala.

Hiperbola

Kolbaba obilazi golemo mnoštvo mjesta, a automobil od uzbuđenja juri kao da leti. Pretjerivanje pojačava komiku i dojam pustolovine.

Ponavljanje i humor

Gomilanje imena, zanimanja i poštarskih izraza stvara ritam i smiješne situacije; posebno je zabavno što Kolbaba naplaćuje poštarinu nakon toliko dugog putovanja.

Pitanja za provjeru s odgovorima

1. Tko je napisao Poštarsku bajku?

Češki književnik Karel Čapek, autor zbirke Devet bajki.

2. Koji je glavni lik?

Gospodin Kolbaba, poštar koji želi dostaviti ljubavno pismo bez adrese.

3. Tko su poštanski patuljci?

Čudesni noćni pomagači pošte koji pošiljke razvrstavaju i mogu čitati pisma bez otvaranja.

4. Kako patuljci prepoznaju osjećaje u pismu?

Osjećaju je li pismo na dodir hladno ili toplo. Najtoplija su pisma s najviše iskrene ljubavi.

5. Tko je napisao pismo?

Vozač Francek, odnosno František Svoboda, napisao ga je Marici.

6. Zašto Marica nije dobila pismo?

Francek je zaboravio napisati adresu i staviti poštansku marku.

7. Koliko traje Kolbabina potraga?

Godinu i jedan dan.

8. Kako Kolbaba pronalazi pravu osobu?

Slučajno se poveze automobilom kojim upravlja tužni Francek i iz njegova razgovora dozna istinu.

9. Kako priča završava?

Marica prima pismo i ponovno se susreće s Francekom, a Kolbaba zadovoljno obavlja svoju dužnost.

10. Koja je pouka?

Da iskrenost, upornost, savjesnost i pomaganje drugima vrijede više od pukog izvršavanja obveze.

Zadatci za vježbu

  1. Prepričaj radnju u deset rečenica tako da se svi događaji odvijaju pravilnim redom.
  2. Opiši Kolbabu na početku i na kraju bajke. Koji je događaj promijenio njegovo mišljenje o poslu?
  3. Objasni zašto patuljci najsrdačnije pismo smatraju najvrjednijom kartom.
  4. Napiši dva primjera dobrih postupaka gospodina Kolbabe.
  5. Odredi uvod, zaplet, vrhunac i rasplet te ih prepričaj vlastitim riječima.
  6. Smisli jednu personifikaciju za automobil koji je tužan i drugu za automobil koji je veseo.
  7. Napiši kratko pismo prijatelju i pravilno označi primatelja na omotnici.
  8. Objasni zašto je završetak s naplaćivanjem poštarine smiješan i što govori o Kolbabi.
  9. Izdvoji motive iz bajke i objasni što simbolizira toplina pisma.
  10. Napiši svoje mišljenje: bi li i ti tragao godinu dana za osobom kojoj treba predati pismo? Obrazloži odgovor.

Primjer vlastitog mišljenja o djelu

Poštarska bajka svidjela mi se jer pokazuje da i sasvim obični poslovi mogu biti važni. Najzanimljiviji mi je trenutak kada Kolbaba otkrije da poštanski patuljci ne igraju karte običnim kartama, nego pismima. Zabavna mi je i scena s automobilom koji se jedva kreće dok je vozač tužan, a zatim juri kada dozna da ga djevojka nije zaboravila. Mislim da je gospodin Kolbaba dobar primjer uporne i suosjećajne osobe jer nije odustao ni nakon mnogo neuspješnih pokušaja. Iz bajke sam naučio da ne treba misliti samo na to koliko je neki posao naporan, nego i na radost koju možemo donijeti drugima.

Karel Čapek – bilješke o piscu

Karel Čapek (1890. – 1938.) bio je češki pisac, novinar, dramatičar i pripovjedač. Pisao je ozbiljna djela o ljudima, tehnici i društvu, ali i maštovite bajke za djecu. U svojim pričama često je spajao običnu svakodnevicu, humor i čudesne događaje.

Jedno od njegovih najpoznatijih djela drama je R.U.R., preko koje se riječ robot proširila svijetom. Naziv je, prema Čapekovu vlastitom svjedočenju, predložio njegov brat Josef. Poštarska bajka dio je knjige Devatero pohádek (Devet bajki), koja je prvi put objavljena na prijelazu iz 1931. u 1932. godinu.

Poznatija djela

  • Devet bajki (Devatero pohádek)
  • R.U.R.
  • Rat s daždevnjacima
  • Bijela bolest
  • Dášeňka, odnosno život jednog šteneta

Za čitanje i učenje na Lektirku

Za ponavljanje lektire posluži se kratkim sadržajem, redoslijedom događaja, analizom likova i pitanjima s odgovorima. Svoje zaključke napiši vlastitim riječima.

3 Primjedbe

Napomena za komentare: Ako objava komentara ne uspije, prihvati kolačiće, osvježi stranicu i pokušaj ponovo. Najbolje je napisati običan komentar bez linkova.
Noviji Stariji